'Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednaceni damar. Nije vazno sta se desava u svijetu, nije vazno sta ce biti sutra, vazan je ovaj cas blazenstva bez misli. Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada vise. Hiljadu tudih ljubavi bice kao ova, ali ova nikad vise. Prvi put znam sta je sreca, osjecam je, vidim, mirisem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima sreca. Da li je mogu zadrzati? Napolju je proljetna noc, i mjesecina. A ja ne mogu da zaspim, od srece kojoj nisam trazio razlog. I nisam se cudio sto je tako. Kako bi drukcije i moglo biti?'Srpska knjizevna scena moze se pohvaliti brojnim piscima izuzetnog dara, ali malo je onih cije stvaralastvo dotice citaoca kao Selimovicevo - toplina i neposrednost njegovih junaka i cistota osecanja koja izviru sa stranica ovih dela, ispricanih takvom jednostavnoscu kakvu samo vrhunski majstor moze da postigne, diraju pravo u dusu i zauvek tu ostaju.